U savremenom trenutku Srbija se nalazi u preseku dva procesa koji ne samo da idu u različitim smerovima, nego se međusobno pojačavaju u negativnom smislu. Sa jedne strane, jasno je vidljivo unutrašnje usporavanje društva: demografsko starenje, slabljenje uloge znanja, stagnacija obrazovanja, administrativna tromost i politička preopterećenost gotovo svih nivoa odlučivanja. Sa druge strane, spoljašnji svet – Evropa i šire – ulazi u fazu ubrzanog tehnološkog preobražaja, u kojem veštačka inteligencija postaje jedan od ključnih organizacionih principa ekonomije, uprave i svakodnevnog života. Ta dva toka ne teku paralelno; oni se sudaraju.
Demografski okvir već daje ton. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, Srbija je 2024. godine imala oko 6,58 miliona stanovnika, pri čemu je udeo starijih od 65 godina dostigao 22,6%, dok je udeo mlađih od 15 godina pao na 14,4%. To nije samo pitanje „starenja populacije“ u apstraktnom smislu. To znači sporije društvo, sa manje radne snage, sa većim pritiskom na socijalne sisteme i sa smanjenom sposobnošću da brzo usvaja nove obrasce rada i organizacije. U stabilnim i dobro uređenim državama takav demografski profil može biti amortizovan visokom produktivnošću i efikasnim institucijama. U Srbiji, međutim, dolazi u kombinaciji sa drugim, dubljim problemom.
Taj problem je institucionalne prirode. Analize OECD/SIGMA i izveštaji Evropske komisije za poslednje godine pokazuju obrazac koji se uporno ponavlja: formalni normativni okvir u Srbiji često je usklađen sa evropskim standardima, ali je njegova primena slaba, parcijalna ili selektivna. Drugim rečima, pravila postoje, ali njihova operativna snaga ostaje ograničena. Posebno su istaknute oblasti visokog rizika – javna preduzeća, koncesije, javno-privatna partnerstva, zdravstvo – gde su korupcija i netransparentnost i dalje značajan faktor. Još važnije, izostaje dosledno sankcionisanje nekompetentnosti, dok se kompetentan rad retko prepoznaje i nagrađuje.
U takvom okruženju formira se specifična društvena logika. Administracija ne funkcioniše kao sistem koji proizvodi rezultate, već kao mehanizam koji reprodukuje stabilnost postojećih odnosa. Inicijativa postaje rizična, a ne poželjna. Razlika između kvalitetnog i nekvalitetnog rada briše se u praksi, jer nema jasnih kriterijuma koji bi tu razliku učinili vidljivom i relevantnom. Dugoročno planiranje se potiskuje pred pritiscima dnevne politike, dok se propisi često komplikuju bez realnog kapaciteta za njihovu primenu. Takav sistem ne propada naglo; on se polako troši, smanjujući sopstvenu sposobnost da odgovori na nove izazove.
Upravo u tom trenutku dolazi drugi proces – ubrzani razvoj veštačke inteligencije. Srbija pokušava da ga prati. Usvojena je Strategija razvoja AI za period 2025–2030, a međunarodni indeksi, poput Oxford Insights Government AI Readiness Index, beleže da država poseduje određeni nivo spremnosti za uvođenje ovih tehnologija u javne politike. To znači da postoji svest o značaju promene i pokušaj da se ona institucionalno artikuliše.
Međutim, između strategije i stvarne transformacije nalazi se jaz koji je u Srbiji naročito dubok. Veštačka inteligencija ne deluje u praznom prostoru. Ona zahteva uređene baze podataka, jasne procedure, stabilne institucije i visoku odgovornost u odlučivanju. Ako ti uslovi nisu ispunjeni, AI ne donosi racionalizaciju, već često proizvodi ubrzanu reprodukciju postojećih slabosti. Umesto efikasnosti, dobija se brzina bez kontrole; umesto transparentnosti, dodatni sloj nejasnoće.
Zato je verovatnije da će u Srbiji razvoj AI dovesti do asimetrične modernizacije. Pojedini sektori, institucije ili čak pojedinci, posebno oni koji već raspolažu znanjem i organizacionim kapacitetima, moći će da naprave značajan iskorak. Istovremeno, veliki deo uprave i obrazovnog sistema ostaće zarobljen u starim obrascima. Razlika između ta dva sveta postaće vidljivija nego ranije.
Obrazovanje je u tom kontekstu ključna tačka. OECD PISA 2022 pokazuje da je u Srbiji 57% učenika dostiglo najmanje osnovni nivo funkcionalne pismenosti u matematici, dok je prosek OECD zemalja 69%. Taj jaz nije samo statistički podatak, već indikator ograničenog kapaciteta buduće radne snage da se uključi u složenije tehnološke procese. Istovremeno, očekivanja učenika ostaju visoka, što stvara dodatnu tenziju između željenog i realno ostvarivog.
Kada se svi ovi elementi povežu, dobija se slika društva koje ne stoji u mestu, ali se ne kreće u skladu sa ritmom okruženja. Srbija će verovatno imati svoje digitalne servise, AI projekte, pojedinačne primere uspešne modernizacije. Ali bez promene osnovne logike funkcionisanja države, ti pomaci će ostati fragmentarni. Tehnološki napredak može postojati paralelno sa institucionalnom slabošću, ali je ne može sam od sebe prevazići.
Najdublja posledica takvog razvoja nije samo ekonomska. Reč je o promeni unutrašnjeg poretka vrednosti. Društvo u kojem se znanje ne prepoznaje kao resurs, u kojem se kompetentnost ne nagrađuje, a nekompetentnost ne sankcioniše, postepeno gubi poverenje u sopstvene mehanizme napredovanja. Ljudi počinju da prilagođavaju svoje ponašanje tom sistemu, smanjujući očekivanja i od sebe i od institucija. To je proces koji se odvija tiho, ali ima dugoročne posledice.
U takvom okviru, veštačka inteligencija neće biti faktor koji automatski uvodi Srbiju u viši razvojni stadijum. Ona će pre naglasiti razliku između onih delova društva koji su sposobni da je koriste i onih koji nisu. Glavna linija podele neće biti između „tradicionalnog“ i „modernog“, već između kompetentnog i inertnog. Ishod tog odnosa odrediće razvoj zemlje mnogo više nego bilo koja pojedinačna politika ili strategija.
Drugim rečima, Srbija se danas ne suočava samo sa izazovom tehnološkog zaostajanja, već sa dubljim pitanjem sopstvene organizacione sposobnosti. Ako taj problem ostane nerešen, tehnološki napredak sveta neće biti šansa, već ogledalo u kojem će se sve jasnije videti sopstvena ograničenja.
Suštinski, Srbija ulazi u fazu stabilne stagnacije sa selektivnom modernizacijom – i rastućim unutrašnjim razlikama koje će AI dodatno pojačati.
Izlaz postoji, ali nije tehnološki.
Miloš Timotijević
Коментари
Постави коментар